Taman sam se spremila da prvi dan svog godišnjeg odmora počnem dugim subotnjim spavanjem, da zavaram Hanu bar do osam igricom "ustaneš ti, pa ustanem ja, pa ja opet spavam", kad se sinoć, u neko doba, priseti moj muž da mora(mo) po njen pasoš. Jeste, obećala sam još pre dve nedelje kada smo predavali dokumenta da ću ja čekati u redu, a njega zvati tek kad se primaknem svečanom trenutku uručenja. Meni manje teško pada stajanje u redovima i susret sa raznim ljudima, običajima, parfemima i mirisima belog luka. Vozilo se to beogradskim gsp-om devedesetih, ni gasna komora mi ne bi doakala. Tako, navijem sat da zvoni u sedam, spremim šta ću da obučem, da ne kasnim, i odem na počinak.
Logično bi bilo da neko ko za sedam dana putuje na more sanja u toploj avgustovskoj noći bar neke plaže, palme, delfine koji iskaču iz mora, no... cele noći sam sanjala neku policijsku službenicu, u snu se zvala Danica (ako prokopam po prošlosti, tako mi se zvala razredna iz prvog srednje), kako mi objašnjava, sve fino i kulturno, da ja pasoš ne mogu da uzmem iz tih i tih i tih razloga, po tački toj i toj. Svađasmo se Danica i ja, sve dok se ne oglasi budilnik. Srećna što sam završila raspravu sa Danicom, poskočim, nakupujem novine, i već u 7.15 se nađem ispred policije.
Što u Kragujevcu ima ranoranilaca! Ispred policije, a iza opštine, već njih petnaestak. Stariji, iskusno, poneli stoličice, posedali, i drže neke tablice u rukama. Mlađi - ćutu, pušu, prolaznike gledu. Zapalim i ja. Brojim u sebi, da znam koja sam po redu, da me ne predju ovi što nadiru i ne svrstavaju se u uredan i lep red, nego traže rupu. Kad, neko iz sedećeg dela glasnije reče (a to je ono glasnije kad se, kao, priča sa sagovornikom, a ustvari se obraća redovima iza):"Pasoši i lične karte se daju u Erdogliju! Piše na vrata!" Ja do vrata, piše. Ajd' sad na taxi, pa u Erdogliju. Naravno, taksista manje od mene zna gde treba da vozi, istovari me negde, ja malo obilazih oko zgrada, tek iza jedne primetih čudnu grupu, pa zaključih da je tu policija. I bi. Iza neke žute zgrade. Pogledam na sat, 7.36. Red uredno formiran. Prebrojim čekače, 11 i ja 12. Javim mužu da ne stojimo loše, i otvorim novine.
U 7.45 se pojavi službenica. Ispriča nešto, obraćajući se svima, uze nam potvrde i ode. Red više ne postoji, a ljudi nadiru, beše nas pedesetak. Uđoše, oko osam, na vreme, prva trojica. Pa počeše da prozivaju dalje. Zovnem muža da pohita, jer uskoro stižemo i mi na red. Brzo se radi, ulaze i izlaze, dodje i muž, htede da me pošalje kući, ali mi bi žao 200 dinara za taxi, pa rekoh, brzo ćemo, sačekaću. Prodjoše oni što su bili pre mene, prođoše i neki za koje znam da su došlli posle, i neki za koje nemam pojma odakle se tu stvoriše, a mi i dalje stojimo. Uredno, u nekom mom redu. Morala sam da intervenišem, ulaskom unutra. Pita me policajac (u uniformi):"Jesu li Vas prozvali?", kažem - nisu. "Pa, što ste ušli?" "Da sednem", rekoh "i da vidim kad ćemo mi, pošto prođoše i oni koji su došli mnogo posle." "To je zato što pasoši idu sporije", kaže ona što nam se obratila na početku. Baš dok mi je ona fino objašnjavala, ispostavi se da smo kod koleginice stigli na red. Jes' mi smo. Potpis, i ćao. Šta ide sporije, kad traje maksimum 30 sekundi, ne beše mi jasno, al' ostavih onima iza mene da pitaju.
Savladah i poslednju prepreku, mislim naivno, pred odlazak na more, pa sva srećna, dođoh kući po dečicu, i ajd' u agenciju, da platim poslednju ratu, i putno osiguranje. Pa da na miru čekam još nedelju dana, do plaže. "A, pa ne mogu da vam prodam porodično putno osiguranje", kaže službenica u renomiranoj kragujevačkoj turističkoj agenciji. "Zašto?", pitam ja. "Ne prezivate se isto." "Pa?", ja se već iznervirala. "Pa, ne možete da budete porodica, kad se ne prezivate isto", veze ona, i još se pravda:"Nije do mene, tako su propisale osiguravajuće kuće." "Zakon ove zemlje dozvoljava da se u porodici ne prezivaju svi isto", kažem ja. "Znate, takav je propis", vadi se ona. "Propis je protiv zakona i protiv Ustava. Recite mi koja to osiguravajuća kuća ne dozvoljava, da se obratim povereniku za zaštitu ravnopravnosti." Ona ućuta, odmahnu glavom, k'o i svaka poštena žena koja se priziva k'o i čovek joj, a ne ko neke, što svako drugče.
A meni krvi jurnula u mozak, gde u turističkoj agenciji da se pozivam da Ustav i zakone, i na zaštitnicu ravnopravnosti. Ombudsmana joj i ne pomenuh, gde da je u subotnje avgustovsko jutro gađam i tim stranim rečima.
Izleteh ja iz agencije, deca - za koju sad opravdano sumnjam čija su, kaskaju za mnom, kum Raša, koji se zadesi u blizini, mudro oćuta službenici da je on, lično, stavio potpis u matičnu knjigu venčanih, onomad, kad smo moj muž i ja odlučili da stupimo u zakonom regulisan odnos koji se zove brak.
Kad me mal'ko pro'šo bes, počeh da razmišljam da ništa više ne priznajem. Ni muža, ni decu. Šta sam im ja, kad se ne prezivam isto? Ako ne mogu osiguranje da platim, kako da uradim nešto više - da ih upišem u školu, vodim kod lekara, plaćam obaveze? Molim da se i sve ostale obaveze imaju i mogu završiti samo u okviru prezimena. Te da se ovakvima poput mene, što dva deteta rodiše i čuvaše, a nijedno se ne preziva kao ja - konačno stane na put. Ona će tu nešto da izmišlja, gospođa sa tatinim prezimenom, gde to još ima?
PS. Zvala sam kol centar osiguravajuće kuće. Dostaviće mi polise na kućnu adresu. Naravno, sa prezimenima koje imamo. I naravno, porodično osiguranje. Tek da se zna - nije takav propis, već oni koji ga primenjuju.
Recent Comments